11.04.2011

Biseri BH književnosti

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ


Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!


Ljubav


Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć,
kose moje drage duboko šumore
kao more


Smrt


Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj.
Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gniijezda do zvijezda.


ALEKSA ŠANTIĆ


Veče na škoju


Pučina plava
spava,

Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
trne

Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,

Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge

Ubogi moli puk.

Kleče kostiru
suri

Pred likom boga svog -
Ištu! Al' tamo,
Samo

Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,

Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne

Zadnji rumeni zrak.    


Elegija


Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjero hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sâm ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.


Ne vjeruj...

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime.

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dodji, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!    


Jesen


Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem ni jednog slavuja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada…


NIKOLA ŠOP    


Kuda bih vodio Isusa


Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te, da ti
jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milijun pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da sakriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnoga jada
bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak na dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.


ISUS U POSJETI KO NAS

II
Onda ćemo te povesti u dvorište, noseći
ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
pokazaćemo ti pusti naš hambar.

I staje prazne, u kojima se suše
otkosi davni k’o cvijeće na groblju.
U ponoć tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih kako nevidljivo zob zoblju.

Pokazaćemo ti i stado magle bijele,
koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele
mrtve dolaze i u tor liježu.

Onda ćemo konja jedinog upregnuti
da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad

O, ako me upitaš, dok naše staro kljuse
bude plašila kraj puta šaš:
Koja je ovo zemlja? Kazaću, o Isuse,
Pa to je Bosna, ti to znaš.      


  MUSA ĆAZIM ĆATIĆ  


Pjesnik
 

Ja nikad n’jesam lažne riječi rek’o,
Nit mog je skuta zemski dirno kal;
Sa moje lire vječito je tek’o
Božanske pravde i istine val.

Ja nikad n’jesam čovječijeg srca
Uvr’jedit mog’o u životu svom,
Iz moje duše samo ljubav vrca
Vas svijet se grije na srdašcu mom.

U svetom hramu, gdje draga ljepota
S prijestolja zlatnog kao sunce sja,
Rasla su krila mladog mi života
U krugu vila rastao sam ja.

I zato ljudi i preziru mene
I divljom vikom progone me svud -
I zato mene krasne mrze žene;
Ta, ja sam pjesnik - ja sam čovjek lud!

Tijelo su moje bacali po prahu
I moje duše gušili su dah,
Na pumuk vrelu krvcu mi sisahu,
Mlado mi srce cijepajući, ah!

O braćo, ljud'! Čemu mržnja ljuta,
Čemu vaš bijes i sav prezir taj?!
Ta, s mog me niko ne odvrati puta,
Moj put je meni što anđelu raj.

Ja n’jesam čovjek sa ovoga svijeta,
Krilati ja sam u slobodi ptić,
U mome letu ništa me ne smeta;
Ni žarki cjelov, nit ognjeni bič.

Ako sam kadgod riječ proti vas rek'o,
Tom kriv je bio vaših grijeha kal
Sa moje lire vječito je tek’o
Božanske pravde i istine val.    


ENES KIŠEVIĆ



Oporuka  

Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da će još neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao sto ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučiti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.
     


Sve je - kao....


Dan je, kao, sunčan
Ti si, kao, veseo
Prolaziš, kao, ne vide te

Svima je, kao, lijepo
Svima je, kao, dobro
Svima je, kao, ludo..

I ti si, kao, sretan!

Živi se, kao, u moru
Ptice su, kao, slobodne
Budućnost, kao, na dlanu

Savjest je, kao, čista
I sunce je, kao, jasno
O srce, kao, pjevaj

Svi ,kao, brinu o svima
Svatko je prijatelj, kao,
Svima je,kao, stalo do tebe
I do svijeta..

I dan,kao, ode
I ti se, kao, smiješiš
I ništa te,kao, ne boli....      

Pa to je krasno

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pijetla.
Pričam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,
kukovima, dojkama,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i ne hoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...

A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
Ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset miliona na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici..


Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da ne znam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.


MAK DIZDAR    


Modra rijeka


Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe
Preko mornih preko gorkih

Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset

I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga

I još huđe i još luđe
Iza uma iza Boga

Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka je

O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke    


Slovo o čovjeku
 

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj javi vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?    


Pravednik

Hodeći kroz zemlju
Kroz noći kroz dane
Vidio je navist
vidio jest bolest

I vidao rane

Pa izreko slovo
Dižuć glavu k nebu
Pitajuć o tajni
Na putu ka grebu

Pitajuć o tajni

A nebo bi plno
Muka ot olova
Te ta slova čuše
Oni što brez duše

Te ta slova čuse

Vraždom se zasmija
Zmija aždahaka
Bo glas se izgubi
U gluhoti mraka

Bo glas se izgubi

On se spusti u se
Među katakombe
Psi kosti rastepu
Nakon hekatombe

Psi kosti rastepu

Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al glas jedan
Zvoni kroz tišinu

Al glas jedan zvoni

Glas što vječno leti
K nebu u visinu

Eže vječno leti      


ABDULAH SIDRAN
   


Sarajevska molitva


Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta Životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni Životinje.

U pseći rod ne diraj,
ne dotiči tice,
samo te molim, milosni Bože -
skloni Životinje.

Skloni Životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni Životinje, preklinjem te, Bože -
ali mi ne diraj svinju ni vepra, ne diraj
slavuja, ni kućnoga šarenog pjevača.

Ne diraj ništa u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa. Ali Životinje svakako skloni.

Mrava ne diraj, i marvu zanemari,
ali Životinje-skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.

Skloni ih, Bože,
i pomozi im, Bože.
Niko im, bez Tebe, pomoći ne može.

Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta - kuće ni kućišta.

Skloni ih, Bože,
sa oba svijeta.
Skloni,
i pomozi.


  ENES TOPALOVIĆ

Relativna fantazija

Albert mi reče,
taj veliki mozak i toplo srce:
Sve što je neljudski jadno
Ide mi na živce.

Brakove, države, politiku,
Izmisliše ljudi bez duha,
Čovjek im zvecka biserjem,
Nudi logiku, maštu,
Ljubav i djetinjstvo vječno,
A oni bez sluha.

Smješi se i veli:
Ne misli na budućnost
Ona će doći,
Ne misli na stvarnost
Ona će proći.

Pa, u čemu je onda fora, Ale?
E, to je ono divno
Vječito maštanje,
Svijet djetinjstva,
Sve je relativno.

Misao je brža od munje,
Pusti je da ide u beskraj,
Konačan i bez granica,
Kada se mlađa vrati izvoru,
Naći će stvarnost i jad,
Sina u penziji, na umoru.

Kroz vrijeme hodi brže od sjene
I na put mladosti samo ljubav nosi,
Pazi da poneseš i ljubav žene,
Ne boj se ljubavi što se normama kosi,
One su vječne i iskrene.

I ne brini ako ti kažu
Da si lud
To su samo zablude i
Ljudska ćud

Lako je razbiti atom,
Lako uništiti Hirošimu,
Lako je ubiti pametne i lude
Teško je živjeti sa ratom,
Teško je rastjerati tminu,
Teško je zatrijet neljude.

Ne trči za srećom
Nećeš je stići, svijete
Probaj biti Božji Čovjek,
Ili još bolje, dijete.

Ne igraj se rata,
Skači s kišobranom
Bar sa prvog sprata.

Uzgajaj maštu,
Ona je vječna.
Radoznala djeca,
Ona su srećna.

Hvala ti,
Veseli dječače,
Nasmijana brka
I neka ti je srećna,
Relativnost vječna.      


PERO ZUBAC



Kao glad djetinja

Čempres na Humu, tanak
kao svirala, ni do ramena
mi ne bi.

Mlad kao mlado proljeće.
Zelen kao glad djetinja.
Čempres već je, slutim,
visok kao uspomena
na ljude koji su minuli
a stajali su, svete li slike,
uz mene dok sam se
s njegovim mladim rastom
odmjeravao.

Niko više od prijatelja
iz te slike živ nije.
A ja odlazim.
On, vidim, nadrasta
svojim tankim rastom
visoko zlo koje se
nad svetom ulicom
zavičaja
nadvilo.    


ILIJA LADIN
   

Ko Krle kad puši marihuanu


Stvarno Bože
Koliko puta
Propade ti
Svijet?

I ti opet stvaraš
Iznova?
Mučis se?

Ko Krle kad puši marihuanu
Šta, kaže, jednom? Potegni još jednom
Ništa ti ona ne kaže
Prvi put

Ko Krle kad puši marihuanu

Vas dvojicu
Ja
Ne razumijem    


Oni


Pišeš li? pitaju me tako.
Ne, odgovaram. Bacim olovku daleko od sebe ujutro, a onda
čitav dan idem dok do nje dođem, da je uzmem, jer treba mi
ona, jer moram da pišem. Da pišem, da.

Znači, pišeš, ipak. Pišeš navečer?

Ne, odgovorim. Bacim olovku daleko od sebe još istu večer!
A onda čitavu noć idem dok do nje dođem: da je uzmem jer
treba mi ona, jer moram da pišem. Da pišem, da.

Znaci, pišeš, ipak. Pišeš sutradan?

Ne, odgovorim. Ne pišem - u tome i jeste stvar! Kao onaj
što zna dobro svoje snage, svoju upornost i izdržljivost, i neće
se preračunati - bacim ja još dalje svoju olovku sad, još za tri
koplja dalje, jer znam da je pred sebe bacam! I da ću je
naći!...

Odu od mene. Odu zatim, jer misle zaista: da nisam ozbiljan.
I da zavitlavam!


Ništa novo na svijetu

Obojio sam jedan zid
U istok i zoru
Jedan zid
u jug i podne
Jedan zid
u zapad i suton
A jedan zid
u sjever i noć
I vi pitate mene, zašto?
Sažaljevate mene, zašto?
Zašto sam medju četiri zida ostao..?

Nisam


VESELKO KOROMAN


Doći će vrijeme


Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.        


ANĐELKO VULETIĆ
   

Kad budem velik kao mrav


Kad budem velik kao mrav
gradit ću kuću od svoje muke

imat ću svoje polje i svoje trave
i kišu od svog znoja i svojih ruku

i nitko mi jamu pod nogama kopati neće

kad mudem velik kao mrav
bit ću svoj vojnik i svoj putnik

i svaki će mi štit
i svaki će mi zid
biti pod korakom biti pod nogama

kad budem velik kao mrav
bit ću svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik

nitko me na vojsku
nit na krv
ni na brata tjerati
neće

nitko me na sud ni na vlastiti pogreb
prije sudnjeg dana pozvati neće

i znat ću zašto živim  

VITOMIR LUKIĆ

 
(Praznik stvari)

Kao šugav pas
sunce se liže u dnu jedne ulice:

Svijet još ipak ima smjelosti
da kudi nešto drugo
osim sjećanje.

Radini dan je na vrhu svijetle kičice
i jedna žena se krsti
na prve udare podneva.

S nekog prozora siđe flauta,
obiđe trg i preda ključ melakoniji dana
od koje sam je i ja zatim preuzeo.

....

Teške pete za zemlju vjenčane.
Eskadron bijelih dana pronio je rane kopita
iznad nas.
Umjesto zrakom, kosti su nam tintom ispunjene.
Samo neke violine pod mjesec malahitni
mogle bi nas dići

i isprati, i isprati.

Poslije bismo kroz iglene uši
kukove i smijeh provlačili.


(Pobuna stvari)

Mi iz ovog mjesta
nećemo otići,
lanci rođenja su na našim srcima.
Kako dirljiv je vozni red cvatnje.
Šarene trave stavljaju smiješak u usta grobova.
I kako onda da odemo
i prezremo utjehu.
Sjemenje pjeva sada
penjući se meridijanima.

Iz ovog mjesta otići će samo rijeke,
a sunce će nam ih opet vratiti.



JOZEFINA KRAJINOVIĆ DAUTBEGOVIĆ

 

Kupoprodaja

Ja prodajem kuću sa svime što se
pod kućom podrazumijeva

Ti kupuješ samo krov nad glavom

 Ja prodajem tavan pun golubova i
snopova svjetla

Koje se ispod crijepova provlači
u žutim trakama

Ti kupuješ prostor pogodan za
suvišne stvari


 Ja prodajem sve večere s
prijateljima njihove zvonke glasove

Ti kupuješ dovoljno kvadrata da
možeš smjestiti

Moderno dizajniranu talijansku
kuhinju


 Ja prodajem pogled na ljubičasta
brda

I trideset godina sunčevih
izlazaka pomnoženo sa 365 dana u godini

Ne računajući prijestupne
Ti kupuješ prozor okrenut istoku

 Ja prodajem mjesečevo mlijeko
njegovo taljeno srebro

Proliveno po susjednim krovovima
Ti kupuješ samo natkriven balkon
pogodan za sušenje veša


O spavaćoj sobi neću govoriti
Iz pristojnosti
A mogu lako pretpostaviti što bi
ti kupio


 Prodajem također nervozne
zvukove svojih potpetica koje su išle

Tamo-ovamo tamo-ovamo
Gore-dolje
Dolje-gore
Dok sam čekala njegove korake uz
stepenice

U sobi za dnevni boravak

 Ti kupuješ dobro očuvan parket
od hrastovine

I pitaš me
Koliko koštaju uspomene
Po kvadratnom metru?

 

MIROSLAV TOMIĆ
   

Kopajući grob Ivi Iliću


Ivo Ilić je ubijen
Kao i tisuće Sarajlija.
Granatom.
Iz potaje.
Iz potiha.
Mučki...
A njega smrt odredi svjedokom
Te smrti
Dvadeset i tri godine
Čekane.

A on bijaše pedeset metara daleko...
A čitav život daleko bijaše on...

Izdisaše rujansko predvečerje
U Ivi Iliću.
Hropcem.
I suviše obično.
I suviše tiho.
I suviše...
I suviše svakodnevno
Za dvadeset i treću...
A on, Bogom određen bi za svjedoka
Te, oteške smrti
Dvadeset i tri godine
Uspavane.
Njih četvorica kopaše raku.
Kao šanac kad se kopa.
Pijukom.
Ašovom.
Sa znojem.
Žuljevito - predano.
I grobarem bijaše on
Prijatelju.
I suviše star
Za početnika.

Raku kopaše njih četvorica.
Ćutke, sagorijevajući korijenje duhana.
Bezglasni.
Bezimeni.
Bezvremeni.
Sa očima samo...
I u kamen se skamenio on.
U bespomoćnost.
Dvadeset i tri godine
Naslućivanu.
Ljubeći mu ledeno lice
Znao je da ljubi samu Smrt.
Ponizno.
Prestrašen.
Raspamećen.
Hineći vjernika.
I onemili mu Bog.
Zbog svih smrti
Dvadeset i nešto godina
Čekanih.

Razmišljao je o Zemlji i zemlji.
O smrti za Zemlju.
I ilovači.
I crnici.
I crvima.
O besmislu
Što njega Bog svjedokom odredi.
Njega,
Trideset godina izgubljenika
Životom.

I on presta da postoji.
Kao i tisuće Sarajlija.
Tek hoda.
Tek diše.
Tek stari.
Ne budeći...
I znajući - da kopajući grob Ivi Iliću
Tog rujna,
Svoju, tek, potkupi smrt...
Očajem.

Komentari (2 komentara)

Pošalji

20.06.2017

DAŽNICA: Formirana nova mjesna zajednica

U nedjelju, 18. lipnja, dovršen je konačno proces izdvajanja naselja Dažnica iz dosadašnje Mjesne zajednice...

08.06.2017

BIJELO BRDO: Asfaltiran dio lokalnog puta Kalačka-Raščići

U petak, 19. svibnja 2017., obilježen je završetak trenutno mogućih radova na lokalnom putu Begluci-Raščići-Kalačka u...

22.02.2017

MJESNE ZAJEDNICE: Najbitniji projekti za ovu godinu

Na inicijativu Udruge Hrvata povratnika u Bosansku Posavinu FENIKS, u Napretkovu domu u Derventi okupili su se...

Komentari

07.10.2015

SRĐAN PUHALO: Zašto u Prijedoru uspijevaju ratni zločinci?

Poznati banjolučki sociolog i analitičar, vičan razbijanju mitova i stereotipa, nema suosjećanja za prijedorske Srbe,...

03.08.2015

AMERIČKA VELEPOSLANICA: BiH je potrebna ustavna reforma

Svi se slažu s tim da se nikada nije očekivalo da, dvadeset godina nakon završetka rata, u Bosni i Hercegovini,...

29.04.2014

EMIL VLAJKI: RS se mora osamostaliti!

Piše: Miroslav PRGOMET - Republika Srpska spremna je ustati u zaštitu i povrat svojih nasilno oduzetih nadležnosti...

Razgovori

30.07.2015

SONJA BISERKO: Cijela srpska historija jedna je velika laž

Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njenoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način, a Srbi...

28.11.2012

U PROTEKLOM MANDATU: Vraćeni smo u sustav općine

Razgovor s g. Ilijom Zirdumom, dosadašnjim predsjednikom Općinskog vijeća...

30.08.2012

Fra Mirko Filipović, vikar plehanskog samostana

POLITIKA JE PREDUGO DUŠU NAŠEGA NARODA PREMJEŠTALA U DRUGE DRŽAVE I KRAJEVE Bosanska Posavina i raseljeni hrvatski...

POZIV POSAVSKIM HRVATIMA

UKOLIKO JOŠ NISTE IZVADILI OSOBNU KARTU U BOSNI I HERCEGOVINI, VRIJEME JE DA TO ŠTO PRIJE UČINITE. TIME NIŠTA NE GUBITE NEGO  OSTVARUJETE SVOJE PRAVO DVOJNOGA DRŽAVLJANSTVA!