U prvim stoljećima nove ere, Bosna je bila dio Rimskog Carstva. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni nasljednici Rima. Slaveni su se naselili u 7. stoljeću, a Srbija i Hrvatska vladale su nad dijelovima Bosne u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka Hercegovine i Humina većinom 10. i 11. stoljeća Bosnom vlada hrvatsko kraljevstvo. Tijekom 11. i 12. stoljeća vlast je preuzela kraljevina Ugarska. Srednjovjekovna bosanska politička jedinica (prvo banovina, a onda kraljevstvo) stekla je neovisnost oko 1200. godine. U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio između 500.000 i milijun. Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma bijaše i Crkva bosanska, kojoj je pripadao nemali dio pučanstva (nemoguće je utvrditi kolik). Povjesničari smatraju da je većina stanovništva u tom razdoblju bila katolička, uz dio pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi su bosanski vladari bili katolici (dinastija Kotromanić), dok su u neki najutjecajniji feudalci, kao Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosača bili krstjani, ili pripadnici Crkve bosanske. Bosna je ostala neovisna do 1463. godine, kada je, bar njezin veći dio, osvajaju Turci. 25. listopada 1478 posljednja živuća bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu.

Tijekom turske vlasti, mnogi su Bošnjani (stanovnici Bosne – jednako katolici, pravoslavci ili pripadnici Crkve bosanske, koje su neki povjesničari neopravdano prozvali bogumilima) prešli na islam. Uzroci tom procesu su višestruki, no bitno se ne razlikuju od islamizacije susjednih zemalja, od Hrvatske do Bugarske. Turci su vladali Bosnom do 1878. godine, kad je postala protektorat Austro-Ugarske. Međutim, slavenski pokreti u susjednim državama radili su na ujedinjenju južnih Slavena. Prvi svjetski rat je počeo kad je austrougarski prijestolonasljednik ubijen u Sarajevu. Nakon raspada Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina je ušla u Jugoslaviju, da bi u 2. svjetskom ratu potpala pod NDH. Nakon rata je osnovana socijalistička Jugoslavija, unutar koje je Bosna i Hercegovina postala jedna od republika.

BiH je proglasila neovisnost u listopadu 1991. godine, a zatim je uslijedio referendum za izdvajanje iz Jugoslavije (veljača 1992.). Na referendumu se većina stanovništva odlučila za neovisnu Bosnu i Hercegovinu. Bosanski Srbi u većini nisu izašli na referendum i uz potporu susjedne Srbije pokrenuli su rat u Bosni i Hercegovini 1990-ih radi podjele po etničkom načelu. Uskoro se rat rasplamsao između sva tri naroda. U ožujku 1994. godine Bošnjaci i Hrvati sklopili su sporazum o osnivanju bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine i konfederacije sa Republikom Hrvatskom. U američkom gradu Daytonu 21. studenog 1995. zaraćene strane su, pod američkim pritiskom, potpisale mirovni sporazum, čime je završio trogodišnji rat (konačni je sporazum potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.). Daytonski je sporazum podijelio BiH na dva dijela - Federaciju BiH i Republiku Srpsku.

Prema popisu iz 1991. godine, BiH je imala 44% Bošnjaka (koji su se tada službeno nazivali Muslimani), 31% Srba i 17% Hrvata, dok se 6% ljudi deklariralo kao Jugoslaveni. Religijska podjela uglavnom slijedi etničku: 88% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani, a 99% Srba su pravoslavci.

Podaci su se otad znatno promijenili jer je u ratu poginulo između 60 tisuća i 200 tisuća ljudi, a pola stanovništva se preselilo. Prema podacima američke agencije CIA iz 2000. godine, BiH ima 48% Bošnjaka, 37.1% Srba, 14.3% Hrvata i 0.6% ostalih.

Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta i jednog distrikta. Entiteti BiH su: Federacija Bosne i Hercegovine  i Republika Srpska. Distrikt je Brčko.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana (jednog Bošnjaka, jednog Srbina i jednog Hrvata), koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svake godine. Njih svake četiri godine izravno bira narod (Federacija bira Bošnjaka i Hrvata, a Republika Srpska bira Srbina). Predsjedavajućeg Vijeća ministara (tako se zove vlada BiH) formalno imenuje Predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Predsjedavajući zatim, u političkom dogovoru sa strankama koje su na izborima osvojile najveći broj mjesta u Parlamentarnoj skupštini BiH, imenuje ministre.

Parlamentarna skupština je zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom. Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Hrvata i 5 Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Predstavnički dom se sastoji od 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima. Ima devet članova: četiri bira Predstavnički doma Federacije, dva bira Narodna skupština Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija s Predsjedništvom BiH.   I parlamenti entiteta imaju po dva doma: Federacija - Pedstavnički dom i Dom naroda, a Republika Srpska – Narodnu skupštinu i Vijeće naroda. Federacija BiH je podijeljena na kantone, odnosno županije, a Republika Srpska je centralizirana, bez regija kao upravnih područja.

Područje sadašnje Bosne i Hercegovine, od početka dijalekatske diferencijacije u 11. i 12. stoljeću, uglavnom pripada štokavskom narječju, uz prevlast čakavskoga narječja na krajnjem zapadu, sadašnjem Bihaćkom kraju i Pounju. Do 15. stoljeća su u velikoj mjeri dovršene jezičnodijalekatske promjene, koje su dale miješani idiom štokavsko-čakavski u kojem prevladava štokavština. Sličan tomu je i izraz pisaca hrvatske književnosti u Dubrovniku u 15. i dijelu 16. stoljeća (Džore Držić, Šiško Menčetić, Dominko Zlatarić): štokavsko-čakavska mješavina u kojoj preteže štokavština, uz tu razliku što je u Dubrovniku ijekavski refleks jata prevagnuo nad ikavskim (s kojim supostoji), dok u Bosni dominira ikavski govor. Još jedna razlika je u tome što se pisani dokumenti u Bosni i Humu nisu oslobodili prevlasti ili snažnoga utjecaja crkvenoslavizama sve do turskoga osvojenja, osim u tekstovima na mramorovima (stećcima). U promjenama koje su zahvatile područje od Sutle do Morave, od 12. do 15. stoljeća su formirane četiri velike narječne zone: kajkavska, čakavska, štokavska i torlačka. Štokavska se dalje dijeli na zapadnoštokavsku i istočnoštokavsku: prva obuhvaća Slavoniju i veći dio Bosne do preko granica crte koja povezuje slivove rijeka Bosne i Neretve (u sjevernijem dijelu skoro do Drine), dok je istočna štokavština nazočna na najistočnijem dijelu BiH, u Podrinju, povijesnoj Travunji i istočnom Zahumlju. Upitna zamjenica je "šća" na sjeveru, a "što" na jugu, dok je refleks jata "i" na zapadu ("svidoci", "Stipan") i "je" ili "ie" na istoku ("sieče", "vjere"). Ikavski refleks jata je prvi puta upisan u baš u Bosni, 1331. Zapadna se štokavština od istočne razlikovala po tronaglasnom sustavu (poput čakavštine), dok je istočno štokavsko narječje imalo 2 naglaska.

Bosna i Hercegovina danas ima tri službena jezika, koji imaju zajednički povijesni korijen, ali se ralikuju po određenim leksičkim idiomima. Službeni nazivi su: Bosanski jezik, Srpski jezik i Hrvatski jezik. Državna administracija ima obvezu da svoje akte objavljuje na sva tri jezika ravnopravno, ali se toga malo tko drži: prevladava onaj jezik koji je dominantan na određenom području, odnosno onaj čijih činovnika najviše ima u određenoj ustanovi.

U Bosni i Hercegovini su kroz povijest prevladavala tri pisma. Najdulje se zadržala bosanica ili bosančica, posebna redakcija starog ćirilskog pisma. Njegovali su je na poseban način bosanska vlastela i bosansko-hercegovački franjevci, a danas se njome više nitko ne služi. Ćirilica je prevladavala u pravoslavnim krugovima, ali i na dvoru bosanskih kraljeva u doba kada su pisari posuđivani s dvorova iz stare Srbije. Latinica je prevladala u 19. stoljeću i danas je zapravo ona dominantno pismo sva tri naroda, s tim što se u RS-u ono smatra službenim pismom kojim komunicira gotovo isključivo entitetska administracija, a sve rjeđe se susreće u svakodnevnoj komunikaciji i među Srbima.

U državi i entitetima trebala bi vrijediti obveza da se službeni natpisi pišu na oba pisma i na sva tri jezika, no to se uglavnom ne poštuje.

Poslije Makedonije, Bosna i Hercegovina je bila najsiromašnija republika u socijalističkoj Jugoslaviji. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, a hrana se uvozila. I danas se vide posljedice centralističkog planiranja gospodarstva, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma, u BiH je forsirana vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja.

Tri godine ratovanja uništile su bosanskohercegovačko gospodarstvo i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Danas se gospodarstvo teško oporavlja dijelom zbog malverzacija u privatizaciji poznatih i u drugim državama u okruženju, dijelom zbog političkih opstrukcija onih političkih snaga koji ustrajno rade na tome da BiH po svaku cijenu ne uspije i da se pokaže kao nemoguća država. Najveći problem BH-gospodarstva jest nezajažljiv uvoz kojim se uništava domaća proizvodnja, zbog čega je BiH gotovo u kolonijalnom položaju u odnosu na svoje susjede, a pogotovo u odnosu na ekonomske velesile.

U procesu raspada bivše Jugoslavije stanovici Bosne i Hercegovine služili su se uglavnom njemačkom markom kao neslužbenom valutom cijele države. Nakon rata uvedena je autohtona BH valuta, koja je nečijom nerazumnom odlukom nazvana konvertibilna marka, a sastoji se od 100 feninga i ima oznaku KM. Na novčanicama su proporcionalno zastupljeni likovi hrvatskih, srpskih i bošnjačkih književnika, s tim da su dvije papirnate novčanice već izbačene iz upotrebe. Na novčanici od jedne marke bio je lik fra Ivana Franje Jukića, a na novčanici od pet maraka lik Meše Selimovića.