30.08.2012

Fra Mirko Filipović, vikar plehanskog samostana



POLITIKA JE PREDUGO DUŠU NAŠEGA NARODA PREMJEŠTALA U DRUGE DRŽAVE I KRAJEVE

fra-mirko-filipovic-glavna.gif


Bosanska Posavina i raseljeni hrvatski narod tog kraja ove godine obilježavaju brojne tužne godišnjice. Prolazi 20 godina od ubojstava,
protjerivanja i paljenja hrvatskih sela. Obljetnice su još tužnije kada se
shvati da i 17 godina nakon završetka rata neka sela još uvijek liče na
zgarišta, a ogroman dio protjeranih Hrvata nije se nikad vratio. Obnova, u ratu do temelja uništenih kuća teče sporo, a Posavina nije doživjela demografsku i gospodarsku obnovu.


Kako bi potaknuli odgovorne i podsjetili na probleme povratnika koji još nisu riješeni, svećenici Derventskog dekanata organizirali su od 24. do 26. kolovoza različite vjerske i kulturno-duhovne sadržaje u: Brusnici, Derventi i Plehanu. Jedan od organizatora obilježavanja je i fra Mirko Filipović, plehanski samostanski i župni vikar.

Fra Mirko, rođen na Plehanu 1957., dugo godina
bio je gvardijan i župnik u svojoj rodnoj župi. S njim smo novinari
Katoličkog tjednika razgovarali o aktualnim problemima povratka i obnove koji
tište Hrvate u tom dijelu BiH, ali i o političkoj situaciji, lokalnim izborima
te predstojećem ulasku Hrvatske u Europsku uniju...


 
Poštovani fra Mirko, Katolička crkva u BiH redovito ponavlja
katastrofalne podatke o nestajanju Hrvata katolika. Potvrđeni su dramatični podaci o stanju u Republici Srpskoj. Je li moguće zaustaviti taj trend?


Mislim da nije, jer se time nitko ozbiljno i sustavno ne bavi. Sve
je prepušteno stihiji i politici, a političari nemaju vremena baviti se
ozbiljnim stvarima.

Hrvatski narod je već odavno izrazito selilački, a u zadnjim
desetljećima prošlog i prvom desetljeću ovoga stoljeća to je postalo
katastrofično. Uzroci su bili ratna prisila i ekonomski pritisak, ali opasnija
je bezrazložna moda seljenja, koja je ponekad i glavni motiv. Ona među nesamostalnim pukom stvara pritisak seljenja onamo gdje svi idu, iako za to nema razloga, osim isprazne želje da se bude na nekom šik mjestu, a ne u svome rodnom kraju. Ima među nama vjerojatno i onih
koji se stide što se nisu odselili, jer zašto bi inače odseljavanje bilo
problem u krajevima koji nisu bili pod ratnim pritiskom, u krajevima koji su se
obranili i u onima u kojima gospodarstvo dobro stoji.

Nažalost, politika je previše dugo dušu našeg naroda premještala u
druge države i krajeve pa ne začuđuje ako i tijela odlaze za dušama. Jedan
premali narod, koji ima premalen natalitet, a prevelik mortalitet, s previše
pobačaja i previše neoženjene i neudate mladeži, a s prevelikom težnjom za
lutanjem po svijetu – kakvu budućnost može očekivati? Organizacija Human life objavila je procjenu o nestanku 79 naroda tijekom slijedeća dva stoljeća. Među njima su dakako i Hrvati (kao i Srbi). Nestanak se ne odnosi samo na one krajeve odakle se iseljavaju nego i na one gdje se doseljavaju. Je li to znak za uzbunu – procijenite sami.

 U plehanskoj župi, koja obuhvaća 15-ak sela, živjelo je prije 1992.
oko 7.000 vjernika, a do danas se vratilo samo stotinjak ljudi. Aneks 7
Daytonskog sporazuma u kraju koji obuhvaća plehanski samostan nije uspio. Zašto je to tako?


 Zato što se kompletan Daytonski sporazum do kraja ne provodi, nego
sporadično, kako kome odgovara, a pogotovo je to slučaj s Aneksom 7 koji govori o povratku. Taj sporazum je inače uzrok svakoga poratnoga zla, jer je skrpan nabrzinu, s previše kompromisa i popuštanja jačima i bezočnijima te je od njega bilo ludo i očekivati nekakav učinak u povratku.

Dovoljno je samo da je predviđeno da se povratnike pita hoće li
natrag u svoju općinu ili će ostati ondje gdje jesu pa da se odmah zna kako će
to sve ići. Ako im u općinama gdje se trebaju vratiti ne dadneš ništa, ako im
stvoriš neprijateljsko okružje, ako im ne dadneš mogućnost sigurnog
zapošljavanja, zdravstvene i sigurnosne zaštite, ako u svojim općinama budu
stranci, a u mjestima gdje jesu normalni građani, malo će se njih odlučiti na
povratak. A to je upravo politika Daytonskog sporazuma učinila i sad trpimo
posljedice tog nesporazuma. Govori se o pravu na izbor, a radi se praktično o
manipulaciji, jer izbor pretpostavlja dvije jednake mogućnosti. Ovdje je
ponuđena jedna vrlo loša i druga izrazito bolja. Ponuđači su odmah bili sigurni
što će se izabrati.

 
Prolazeći kroz Posavinu mogu se vidjeti ožiljci rata, ali i
obnovljene kuće u kojima nitko ne živi. Prema evidenciji Ministarstva za
ljudska prava i izbjeglice BiH, zaključno s 15. travnja ove godine, zahtjeve za obnovu imovine u BiH podnijelo je više od 7.200 hrvatskih obitelji, a većina tih zahtjeva odnosi se na povratak u RS, uglavnom u posavske općine. Mnogi se i dalje prijavljuju za povratak, ali koliko je takvih ljudi u mogućnosti ostati, da se još više kuća ne „pretvori“ u vikendice?


 Ta priča o vikendicama često je plod samoopravdavanja onih koji su
za povratak odgovorni, a nisu učinili mnogo više od jednog velikog ništa. Od
kuće se ne živi, to svatko zna. Čovjek je kompleksno biće i ako mu nisu
osigurani i ekonomski i zdravstveni i prometni i društveni uvjeti, ne možeš
očekivati da će negdje rado živjeti, osim ako mora ili ako hoće iz silne
ljubavi ili silnog inata.

Što je to osigurano u jednom povratničkom selu, bilo gdje, ne samo
u ovom dijelu za koji vi naglašavate da je RS ili Republika Srpska, a on je
samo nečiji rodni kraj, iz kojeg je protjeran i koji je u međuvremenu
promijenio i lice i naličje, i ime i slova i zastave i ulice i ljude i
neljude…? Sad je to neki novi svijet, pravljen prema nečijoj tuđoj mjeri,
svijet iz kojeg se nije otišlo, a u njega se treba vratiti i sve to trpjeti ili
ne vidjeti i navikavati se na to. I što će ti kuća kad se u nju ne mogu vratiti
oni koji rađaju ili odgajaju djecu, jer nemaju od čega živjeti, jer im nitko
neće dati posao zato što su se vratili? A odakle ikome hrabrost da pomisli da
bi trebao itko od njih negdje napuštati siguran posao pa se vratiti u tu
famoznu kuću da uživa u njoj bez posla, bez susjeda, bez škole, igrališta,
vrtića – čak i struje i telefona, a trebali bi se vratiti iz: Zagreba, Pariza,
Honolulua ili već kojeg ćoška svijeta u koji su ih rat i politika maćehinski
odgurnuli?

Ali eto vidite, nekoliko tisuća ih je ipak poslalo molbu, tko zna
po koji put, da im se daruju sredstva da obnove barem kuću. I obećavaju im ove godine da će se posebno potruditi da posavski Hrvati dobiju što više donacija, jer su do sad dobili malo više od ništa u odnosu na ono što su imali pa izgubili i u odnosu na druge koji su bili draži onima koji o tim silnim novcima
odlučuju. No, teško je ne biti nevjerni Toma i ne reći da ćeš povjerovati tek
kad vidiš. Živi bili pa vidjeli hoće li se ove ili slijedeće godine osigurati
posavskim Hrvatima četiri stotine kuća, a ne četiri ili četrdeset godišnje,
kako je dosad bilo. A četiri stotine kuća ima jedno malo veće selo. Ako im budu
davali po četiri stotine godišnje, treba im osamnaest godina da ispune ovih
7.200 molbi koje ste naveli. Ako budu davali po četrdeset godišnje, kao do sad,
trebat će 185 godina.

 Na kojim područjima Posavine je ostvaren, uvjetno rečeno, najviši
postotak povratka, a na kojim najniži i kako to komentirate?


Najviši postotak povratka Hrvata ostvaren je u onim dijelovima
Posavine koji su ratom bili oduzeti i devastirani, ali su Daytonom dodijeljeni
Federaciji BiH. Oni koji su dodijeljeni RS-u posvuda su jednako loše prošli
kada je riječ o povratku. Uzrok je jasan i ne treba se bojati reći ga: na prvom
mjestu to je ime entiteta, koje je sebi prisvojio samo jedan narod; potom je to
administracija entiteta, koja je uglavnom sto posto srpska i brine se uglavnom
samo za ono što je srpsko; onda je to politika entiteta, koja je još „srpskija“
i koja svakih pet dana prijeti da će se odijeliti od Bosne i otići u Srbiju, a
to znači i našu zemlju i naše krajeve odnijeti u drugu državu. Kad se tome
pribroji domaća hrvatska politika, koju ovaj problem uglavnom ne zanima, jer ima druge boljke i neispunjene želje, nije potrebno više ništa tumačiti.

 Koliko, prema Vašim osobnim spoznajama, politika na lokalnim 
ili entitetskim razinama opstruira ili izravno otežava i onemogućava povratak izbjeglih i raseljenih lica?


A gdje bi se uspješnije moglo manipulirati i opstruirati povratak
nego na lokalnoj i entitetskoj razini? Sad je situacija, naravno, nemjerljivo
bolja nego ranije, ali još uvijek ima obilje prostora za opstruiranje. Za
ilustraciju može se navesti podatak da su Hrvati neposredno nakon rata morali
plaćati taksu za ulazak na prostor RS-a. U Bosanskom Brodu si morao platiti za ulazak na srpski teritorij i tek onda otići da pogledaš kako su ti srušili kuću
i uništili imanje! Iza toga je slijedilo mnogo godina administrativnog
izluđivanja. Izmišljao se nepregledan broj potrebnih i nepotrebnih papira koje
moraš podići i nabaviti za najobičnije potrebe, a za svaki moraš platiti taksu
i otići po njega desecima kilometara daleko u srpska sela, gdje su namjerno
izmješteni mjesni uredi iz hrvatskih sela i još uvijek nisu u njih vraćeni. Ako
tkogod odozgor zabrani neke takse, one se prestaju uzimati, a ono što je do
tada bespravno uzeto, naravno, nitko nije ispitivao.

Na graničnom prijelazu u Bosanskom Brodu namjerno se sve do sada ne
želi napraviti normalan terminal koji bi mogao propuštati dovoljan broj
automobila da se ne stvaraju gužve. Sedamnaest godina nakon rata ondje se zna čekati i po četiri sata da bi se prešla granica, a za to vrijeme doputuje se do Graza ili Venecije. Oni koji bi iz Slavonskog Broda trebali trknuti do svojih
sela u Bosni i nešto ondje uraditi, očistiti, ozidati i sl., ako tri puta zapnu
u takvoj gužvi, četvrti put će odustati i od sela i od imanja i od Bosne.

Na razini entiteta kontroliraju se donacije i izbori. Donacije za
obnovu hrvatskih kuća iz entitetske kase minimalne su ili nikakve, a izborni
zakon je tako preciziran da Hrvati iz Posavine nemaju mogućnost izabrati jednog jedinog svoga predstavnika u skupštini u Banjoj Luci. Za popunjavanje hrvatske kvote služe Hrvati po zanimanju iz SNSD-a ili originalni Hrvati iz
prijateljskih stranaka, koji mjesta u Vladi umjesto na izborima osvajaju
darovnicom entitetskog vladara.

 Wikileaks je prije određenog vremena objavio da su se sredstva za povratnike koristila za predizborne kampanje nekih stranaka. Koliko ima istine u tome da sredstava za povratak nisu uvijek iskorištavana za povratak?

 Za predizborne kampanje koriste se sva sredstva, koja su uglavnom
nedopuštena. Nekada se suvereno naređivalo poduzećima koja su bila pod strogom stranačkom kontrolom koliko će sredstava izdvojiti za izborni uspjeh stranke i koliko će radnika poslati na predizborne skupove. Danas je to malo teže izvesti. Lakše je dijeliti državne donacije uz uvjet da se stranci mora dati
pola ili onoliko koliko ona odredi. Zanimljivo da za to zna Wikileaks, a ne znaju domaći organi gonjenja, kako se to nekada govorilo.
No, saznat će nekad, samo tko će tada od onih najodgovornijih biti u državi,
jer su većini ovdje samo radna mjesta, a kuće, imanja i djeca u nekoj drugoj
državi, koja nema obvezu izručivanja bilo koga za bilo što.

 Postoji li dovoljno izražena solidarnost Hrvata iz drugih područja
BiH sa svojim sunarodnjacima u Republici Srpskoj?


Ne postoji. Naprotiv!

Kako će se skori ulazak Hrvatske u Europsku uniju odraziti na
stvarno zanimanje za povratak, a s druge strane biti možda psihološka barijera za taj proces? Neki najavljuju egzodus Hrvata...


Ako ikad uđe u tu uniju, Hrvatska bi mogla postati ili granični
policajac EU ili moćniji zaštitnik svoga naroda u drugim državama. Što će
izabrati, teško je pogoditi, jer je Hrvatska apstraktan pojam koji
konkretiziraju stranke na vlasti, a one su takve kakve jesu: sklone podaništvu
prema jačima i većima, a strogosti i indolentnosti prema svojima i slabijima.

 Kakvo je vaše mišljenje o  hrvatskom pitanju u BiH? Hoće li
ikada biti riješeno na, za Hrvate, zadovoljavajući način?


 Hrvatsko pitanje najprije moraju raščistiti Hrvati međusobno, a to
ne mogu jer nemaju odgovorne vođe. A hrvatsko pitanje u dlaku je jednako
srpskom il' bošnjačkom pitanju. To je pitanje ponajprije Bosne i njezina
uređenja. Ako je to država tri konstitutivna naroda, onda postoji samo jedno
tipsko pitanje: što svaki od ta tri jednakopravna naroda koji konstituiraju
državu treba imati za sebe, a što moraju prenijeti na državu. Rješenje je
jedno, a primjenjuje se na svakoga jednako.

Ako je jedan narod suveren, ako konstituira državu, ako nije
nacionalna manjina, onda je lako znati što mora imati u svojoj državi: jezik,
vjeru, kulturu, školstvo, politiku, zdravstvo, medije, komunikacije itd. U
složenoj državi sve to mora imati svaki čimbenik konstitucije, samo što se mora
znati što od toga mora prenijeti na državu, jer država inače ne bi mogla
funkcionirati, a kad ona ne funkcionira, ne funkcionira ni jedan narod u njoj.
U Daytonskoj nakaradi od države sve je, k'o biva, utemeljeno na
konstitutivnosti naroda, a onda je jednom narodu dana država u državi, drugome mogućnost dominiranja zbog brojnosti, a trećemu jal i nezadovoljstvo na općoj razini, a identično ponašanje na lokalnoj razini, jer daytonska Bosna forsira iživljavanje većine nad manjinom – pa gdje tko koga stigne. Sadašnji način rješavanja hrvatskog pitanja ide za tim da se jednakopravnost konstitutivnih naroda riješi tako da ostane daytonska situacija „tko je jamio – jamio“, ali da se i nama dadne malo više takve mogućnosti pa ćemo biti zadovoljni. Pitanje je samo koliko će stoljeća trebati međunarodnoj gospodi, koja je sve to dizajnirala, da projektiraju moguću državnu zajednicu triju konstitutivnih naroda, a ne da se trude sačuvati nemoguću.

 Ove godine su lokalni izbori u BiH. Prema vašem mišljenju, hoće li
biti više prijavljenih hrvatskih glasača nego na prethodnim izborima?


Glasača će možda biti više prijavljenih, ali učinak će biti manji,
jer – rekao sam – izborni zakon u BiH, a pogotovo u entitetu RS takav je da
manjim skupinama ne daje mogućnost išta dobiti, osim ako se ne ujedine u jedan glasački korpus. Izborni prag je previsok i, ako svaka stranka i strankica ide zasebno na izbore, glasovi se samo prosipaju, a profitiraju veći i brojniji. To
dobro znaju odgovorne hrvatski vođe stranaka, ali ni pod koju cijenu nisu
htjeli nastupiti zajedno na izborima i, naravno, izgubit će ih. Pa kad su
takvi, tko ne bi imao pravo pomisliti da to namjerno rade kako bi uništili bilo
kakvu mogućnost Hrvatima u RS-u da sudjeluju u životu svojih općina. Za koga
onda rade?

U bh. javnosti ste prije dvije godine došli u širu medijsku
pozornost jer ste odbili gostoprimstvo hrvatskom predsjedniku Ivi
Josipoviću koji je određenim postupcima mogao relativizirati hrvatske žrtve u plehanskom kraju. Što mislite jesu li mediji i sam predsjednik shvatili lekciju?


 Mediji su to prenapuhali, jer im trebaju bombastični naslovi. Nisam
ja predsjedniku Josipoviću uskratio gostoprimstvo. Ja sam njega primio u
samostanu u tijeku njegove predsjedničke kampanje, odmah nakon objave rezultata prvog kruga izbora. Na službi gvardijana jednog samostana moje je da primam svakoga tko navrati u samostan. Ja sam predsjednikovoj ekipi, koja je spremala njegov dolazak, na kraju dogovora, kada sam konačno saznao sve detalje posjeta, rekao da to nije posjet samostanu, nego posjet prenabijen politikom i da bi bilo bolje da se on negdje drugdje sastaje s liderima hrvatskih stranaka u BiH, a ne u samostanu, te da odnekud drugdje započinje prvi službeni posjet Republici Srpskoj, a ne s Plehana, i ide polagati vijence na grobnicu u kojoj nisu pokopane samo nevine žrtve nego i poginuli vojnici koji su napadali možda i Vukovar, Osijek i druge gradove njegove države. On ima pravo odlučivati o taktici svoje politike, a ja imam pravo reći da u to ne bi trebao miješati naš samostan. I to sam rekao. Ne krijem, naravno, ni osobno mišljenje da je Posavina sita odluka s Pantovčaka koje, bez nje, određuju njezinu budućnost.

 Razgovarao: Željko Ivković

Katolički tjednik

 

Komentari (2 komentara)

Pošalji

20.06.2017

DAŽNICA: Formirana nova mjesna zajednica

U nedjelju, 18. lipnja, dovršen je konačno proces izdvajanja naselja Dažnica iz dosadašnje Mjesne zajednice...

08.06.2017

BIJELO BRDO: Asfaltiran dio lokalnog puta Kalačka-Raščići

U petak, 19. svibnja 2017., obilježen je završetak trenutno mogućih radova na lokalnom putu Begluci-Raščići-Kalačka u...

22.02.2017

MJESNE ZAJEDNICE: Najbitniji projekti za ovu godinu

Na inicijativu Udruge Hrvata povratnika u Bosansku Posavinu FENIKS, u Napretkovu domu u Derventi okupili su se...

Komentari

07.10.2015

SRĐAN PUHALO: Zašto u Prijedoru uspijevaju ratni zločinci?

Poznati banjolučki sociolog i analitičar, vičan razbijanju mitova i stereotipa, nema suosjećanja za prijedorske Srbe,...

03.08.2015

AMERIČKA VELEPOSLANICA: BiH je potrebna ustavna reforma

Svi se slažu s tim da se nikada nije očekivalo da, dvadeset godina nakon završetka rata, u Bosni i Hercegovini,...

29.04.2014

EMIL VLAJKI: RS se mora osamostaliti!

Piše: Miroslav PRGOMET - Republika Srpska spremna je ustati u zaštitu i povrat svojih nasilno oduzetih nadležnosti...

Razgovori

30.07.2015

SONJA BISERKO: Cijela srpska historija jedna je velika laž

Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njenoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način, a Srbi...

28.11.2012

U PROTEKLOM MANDATU: Vraćeni smo u sustav općine

Razgovor s g. Ilijom Zirdumom, dosadašnjim predsjednikom Općinskog vijeća...

30.08.2012

Fra Mirko Filipović, vikar plehanskog samostana

POLITIKA JE PREDUGO DUŠU NAŠEGA NARODA PREMJEŠTALA U DRUGE DRŽAVE I KRAJEVE Bosanska Posavina i raseljeni hrvatski...

POZIV POSAVSKIM HRVATIMA

UKOLIKO JOŠ NISTE IZVADILI OSOBNU KARTU U BOSNI I HERCEGOVINI, VRIJEME JE DA TO ŠTO PRIJE UČINITE. TIME NIŠTA NE GUBITE NEGO  OSTVARUJETE SVOJE PRAVO DVOJNOGA DRŽAVLJANSTVA!