26.02.2011
Bosna i Hercegovina
Bosna i Hercegovina je država u jugoistočnom
dijelu Europe, smještena na zapadu Balkanskog
poluotoka. Sa sjevera, zapada i juga graniči s Hrvatskom, a s istoka sa Srbijom
i Crnom Gorom. Glavni grad zemlje je Sarajevo.
Sačinjavaju je tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Neovisnost je
stekla 5. travnja 1992. godine, nakon raspada bivše Jugoslavije. Prema
međunarodnim procjenama, ukupno stanovništvo danas je otprilike 3.950.000.
Povijest
U prvim stoljećima nove ere, Bosna je bila dio
Rimskog Carstva. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni
nasljednici Rima. Slaveni su se naselili u 7. stoljeću, a Srbija i Hrvatska
vladale su nad dijelovima Bosne u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka
Hercegovine i Humina većinom 10. i 11. stoljeća Bosnom vlada hrvatsko
kraljevstvo. Tijekom 11. i 12. stoljeća vlast je preuzela kraljevina Ugarska.
Srednjovjekovna bosanska politička jedinica (prvo banovina, a onda kraljevstvo)
stekla je neovisnost oko 1200. godine. U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je
teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio između 500.000 i milijun.
Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma bijaše i Crkva bosanska,
kojoj je pripadao nemali dio pučanstva (nemoguće je utvrditi kolik). Povjesničari
smatraju da je većina stanovništva u tom razdoblju bila katolička, uz dio
pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi su bosanski vladari bili katolici
(dinastija Kotromanić), dok su u neki najutjecajniji feudalci, kao Hrvoje
Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosača bili krstjani, ili pripadnici Crkve
bosanske. Bosna je ostala neovisna do 1463. godine, kada je, bar njezin veći
dio, osvajaju Turci. 25. listopada 1478 posljednja živuća bosanska kraljica
Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu.
Tijekom turske vlasti, mnogi su Bošnjani (stanovnici Bosne – jednako katolici,
pravoslavci ili pripadnici Crkve bosanske, koje su neki povjesničari
neopravdano prozvali bogumilima) prešli na islam. Uzroci tom procesu su
višestruki, no bitno se ne razlikuju od islamizacije susjednih zemalja, od
Hrvatske do Bugarske. Turci su vladali Bosnom do 1878. godine, kad je postala
protektorat Austro-Ugarske. Međutim, slavenski pokreti u susjednim državama
radili su na ujedinjenju južnih Slavena. Prvi svjetski rat je počeo kad je
austrougarski prijestolonasljednik ubijen u Sarajevu. Nakon raspada
Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina je ušla u Jugoslaviju, da bi u 2. svjetskom
ratu potpala pod NDH. Nakon rata je osnovana socijalistička Jugoslavija, unutar
koje je Bosna i Hercegovina postala jedna od republika.
BiH je proglasila neovisnost u listopadu 1991. godine, a zatim je uslijedio
referendum za izdvajanje iz Jugoslavije (veljača 1992.). Na referendumu se
većina stanovništva odlučila za neovisnu Bosnu i Hercegovinu. Bosanski Srbi u
većini nisu izašli na referendum i uz potporu susjedne Srbije pokrenuli su rat
u Bosni i Hercegovini 1990-ih radi podjele po etničkom načelu. Uskoro se rat
rasplamsao između sva tri naroda. U ožujku 1994. godine Bošnjaci i Hrvati
sklopili su sporazum o osnivanju bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i
Hercegovine i konfederacije sa Republikom Hrvatskom. U američkom gradu Daytonu
21. studenog 1995. zaraćene strane su, pod američkim pritiskom, potpisale
mirovni sporazum, čime je završio trogodišnji rat (konačni je sporazum potpisan
u Parizu 14. prosinca 1995.). Daytonski je sporazum podijelio BiH na dva dijela
- Federaciju BiH i Republiku Srpsku.
Stanovništvo
Zemni ostaci kralja Stjepana Tomaševića - čuvaju se u Franjevačkom samostanu u Jajcu
Prema popisu iz 1991. godine, BiH
je imala 44% Bošnjaka (koji su se tada službeno nazivali Muslimani), 31% Srba i
17% Hrvata, dok se 6% ljudi deklariralo kao Jugoslaveni. Religijska podjela
uglavnom slijedi etničku: 88% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani, a
99% Srba su pravoslavci.
Podaci su se otad znatno
promijenili jer je u ratu poginulo između 60 tisuća i 200 tisuća ljudi, a pola
stanovništva se preselilo. Prema podacima američke agencije CIA iz 2000.
godine, BiH ima 48% Bošnjaka, 37.1% Srba, 14.3% Hrvata i 0.6% ostalih.
Politika
Kraljica Katarina Kotromanić-Kosača
Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta i jednog distrikta.
Entiteti BiH su: Federacija Bosne i Hercegovine
i Republika Srpska. Distrikt je Brčko.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana (jednog Bošnjaka, jednog
Srbina i jednog Hrvata), koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika
predsjedništva svake godine. Njih svake četiri godine izravno bira narod
(Federacija bira Bošnjaka i Hrvata, a Republika Srpska bira Srbina).
Predsjedavajućeg Vijeća ministara (tako se zove vlada BiH) formalno imenuje
Predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine.
Predsjedavajući zatim, u političkom dogovoru sa strankama koje su na izborima
osvojile najveći broj mjesta u Parlamentarnoj skupštini BiH, imenuje ministre.
Parlamentarna skupština je
zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički
dom. Dom naroda se sastoji od 15
delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Hrvata i 5 Bošnjaka) i
jedna trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Predstavnički dom se sastoji od 42
člana, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u
Republici Srpskoj.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim
pitanjima. Ima devet članova: četiri bira Predstavnički doma Federacije, dva bira
Narodna skupština Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Europskog suda
za ljudska prava nakon konzultacija s Predsjedništvom BiH.
I parlamenti entiteta imaju po dva doma: Federacija - Pedstavnički dom i
Dom naroda, a Republika Srpska – Narodnu skupštinu i Vijeće naroda. Federacija
BiH je podijeljena na kantone, odnosno županije, a Republika Srpska je
centralizirana, bez regija kao upravnih područja.
Jezik
Bosanica -autohtono bosansko pismo
Područje sadašnje Bosne i Hercegovine, od početka
dijalekatske diferencijacije u 11. i 12. stoljeću, uglavnom pripada štokavskom
narječju, uz prevlast čakavskoga narječja na krajnjem zapadu, sadašnjem
Bihaćkom kraju i Pounju. Do 15. stoljeća su u velikoj mjeri dovršene
jezičnodijalekatske promjene, koje su dale miješani idiom štokavsko-čakavski u
kojem prevladava štokavština. Sličan tomu je i izraz pisaca hrvatske
književnosti u Dubrovniku u 15. i dijelu 16. stoljeća (Džore Držić, Šiško
Menčetić, Dominko Zlatarić): štokavsko-čakavska mješavina u kojoj preteže
štokavština, uz tu razliku što je u Dubrovniku ijekavski refleks jata prevagnuo
nad ikavskim (s kojim supostoji), dok u Bosni dominira ikavski govor. Još jedna
razlika je u tome što se pisani dokumenti u Bosni i Humu nisu oslobodili
prevlasti ili snažnoga utjecaja crkvenoslavizama sve do turskoga osvojenja, osim
u tekstovima na mramorovima (stećcima). U promjenama koje su zahvatile područje
od Sutle do Morave, od 12. do 15. stoljeća su formirane četiri velike narječne
zone: kajkavska, čakavska, štokavska i torlačka. Štokavska se dalje dijeli na
zapadnoštokavsku i istočnoštokavsku: prva obuhvaća Slavoniju i veći dio Bosne
do preko granica crte koja povezuje slivove rijeka Bosne i Neretve (u
sjevernijem dijelu skoro do Drine), dok je istočna štokavština nazočna na
najistočnijem dijelu BiH, u Podrinju, povijesnoj Travunji i istočnom Zahumlju.
Upitna zamjenica je "šća" na sjeveru, a "što" na jugu, dok
je refleks jata "i" na zapadu ("svidoci",
"Stipan") i "je" ili "ie" na istoku
("sieče", "vjere"). Ikavski refleks jata je prvi puta
upisan u baš u Bosni, 1331. Zapadna se štokavština od istočne razlikovala po
tronaglasnom sustavu (poput čakavštine), dok je istočno štokavsko narječje
imalo 2 naglaska.
Bosna i Hercegovina danas ima tri službena jezika, koji
imaju zajednički povijesni korijen, ali se ralikuju po određenim leksičkim
idiomima. Službeni nazivi su: Bosanski jezik, Srpski jezik i Hrvatski jezik.
Državna administracija ima obvezu da svoje akte objavljuje na sva tri jezika
ravnopravno, ali se toga malo tko drži: prevladava onaj jezik koji je
dominantan na određenom području, odnosno onaj čijih činovnika najviše ima u
određenoj ustanovi.
U Bosni i Hercegovini su kroz
povijest prevladavala tri pisma. Najdulje se zadržala bosanica ili bosančica,
posebna redakcija starog ćirilskog pisma. Njegovali su je na poseban način
bosanska vlastela i bosansko-hercegovački franjevci, a danas se njome više
nitko ne služi. Ćirilica je prevladavala u pravoslavnim krugovima, ali i na
dvoru bosanskih kraljeva u doba kada su pisari posuđivani s dvorova iz stare
Srbije. Latinica je prevladala u 19. stoljeću i danas je zapravo ona dominantno
pismo sva tri naroda, s tim što se u RS-u ono smatra službenim pismom kojim
komunicira gotovo isključivo entitetska administracija, a sve rjeđe se susreće
u svakodnevnoj komunikaciji i među Srbima.
U državi i entitetima trebala bi vrijediti obveza da se službeni natpisi
pišu na oba pisma i na sva tri jezika, no to se uglavnom ne poštuje.
Gospodarstvo
Stari grad Počitelj kod Čapljine
Poslije Makedonije, Bosna i Hercegovina je bila
najsiromašnija republika u socijalističkoj Jugoslaviji. Poljoprivreda je
uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, a
hrana se uvozila. I danas se vide posljedice centralističkog planiranja
gospodarstva, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za
vrijeme socijalizma, u BiH je forsirana vojna industrija, pa je republika imala
velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja.
Tri godine ratovanja uništile su bosanskohercegovačko gospodarstvo i
infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Danas se gospodarstvo teško oporavlja
dijelom zbog malverzacija u privatizaciji poznatih i u drugim državama u
okruženju, dijelom zbog političkih opstrukcija onih političkih snaga koji
ustrajno rade na tome da BiH po svaku cijenu ne uspije i da se pokaže kao
nemoguća država. Najveći problem BH-gospodarstva jest nezajažljiv uvoz kojim se
uništava domaća proizvodnja, zbog čega je BiH gotovo u kolonijalnom položaju u
odnosu na svoje susjede, a pogotovo u odnosu na ekonomske velesile.
Valuta
Vranduk - grad kralja Tvrtka I.
U procesu raspada bivše Jugoslavije stanovici Bosne i
Hercegovine služili su se uglavnom njemačkom markom kao neslužbenom valutom
cijele države. Nakon rata uvedena je autohtona BH valuta, koja je nečijom
nerazumnom odlukom nazvana konvertibilna marka, a sastoji se od 100 feninga i
ima oznaku KM. Na novčanicama su proporcionalno zastupljeni likovi hrvatskih,
srpskih i bošnjačkih književnika, s tim da su dvije papirnate novčanice već
izbačene iz upotrebe. Na novčanici od jedne marke bio je lik fra Ivana Franje
Jukića, a na novčanici od pet maraka lik Meše Selimovića.
Rodoslovno stablo Kotromanića
Bosna i Hercegovina - sadašnje granice općina