- Jedno jutro sam izašao iz kuće, ušao u šupu, koja je umalo pa u ruševnom
stanju, i zatekao dječaka kako spava. Pitao sam ga tko je, odakle tu, što hoće?
Kada mi je sve objasnio, rekao sam mu da uđe u kuću, da se okupa, dao sam mu
jednu sobu da ima za sebe i od tada Milenko i ja drugujemo - kroz suze počinje
potresnu priču Sakib Ramić iz Kozarske Dubice.
Milenko je trinaestogodišnji dječak kojeg su roditelji prije nešto više od
dvije godine, poslije razvoda i pronalaska novih partnera, napustili. Od tada
se za život snalazi na sve moguće načine, kojima dijete njegovih godina nije
doraslo.
Od mještana koji su upoznati sa slučajem mladog Milenka Gajića čuli smo zastrašujuću
priču da je prije nekoliko godina spas od zime i hladnoće potražio u kućici za
pse, gdje je proveo noć i gdje su ga ujutru pronašli. Unatoč tome što ima oba
živa roditelja, tetku i stariju sestru koja je samostalna, nitko ga nije htio
prihvatiti te je dječak, sve dok ga sudbina nije spojila sa Ramićem, bio
prepušten ulici, pišu Nezavisne.com.
- Nitko ga nije htio, evo baš prije nekoliko dana mu je majka dolazila pa
nedugo poslije toga i sestra, ispričavaju se. Ne treba to meni, mogli su mu
pomoći do sada, treba da ih je sramota! Kod mene je već više od godinu dana,
sada je našao neku curicu pa ode do grada da se malo druže i šetaju - kazao je
Ramić.
Kako kaže, Milenko nije išao ni u školu, a tek nedavno je uz njegovu pomoć
naučio i da se potpiše.
- Ja svog Milenka volim kao da mi je najrođeniji, nemam nikoga od obitelji
i spreman sam mu ostaviti sve što imam kada umrem. Ipak, kada sam mu rekao da
dolazite, uplašio se da ćete ga odvesti i otišao napolje. Brinem se o njemu
koliko mogu, što ja imam, to je i njegovo, i sve podijelimo napola. Sada sam mu
kupio tenisice, kada sam nešto malo novca skuckao. Trudim se da ga savjetujem,
da mu pomognem u svemu koliko mogu. Obojica želimo ostati zajedno, volimo se i
pazimo jedan na drugog, ali nam treba pomoć - pojašnjava Ramić.
Da čitava situacija može biti i nezavidnija, govori podatak da je Ramić
težak bolesnik. Život mu ne bi bio moguć bez svakodnevnog uzimanja lijekova i
aparata pomoću kojeg koristi čist kisik i koji mu pomaže pri disanju, a kretati
se može tek malo, uz štake.
- Živimo od 160 KM socijalne pomoći. Da nema toga, ne bismo mogli živjeti. Hvala
im kada su mi i to dali jer inače ne znam kako bih preživio. Ne kuham niti mogu
zbog svoje bolesti, a nemam ni uvjeta, tako da nekada Milenko ode do ‘Merhameta’
pa nam donese obrok da ručamo i guramo polako - kaže on i dodaje da mu veliku
pomoć pružaju susjedi, koji im uvijek nešto donesu i pomognu koliko mogu.
Branko Arnaut, ravnatelj Centra za socijalni rad u Dubici, kazao je
Nezavisnim da su i on i socijalna radnica koja je zadužena za malog Milenka
čitav dan zauzeti slučajem koji nikako nije mogao biti odgođen te da ćemo sve
informacije dobiti tijekom slijedećih nekoliko dana.
Mještanka Dubice Lena K. jedna je od osoba koje Milenku pomažu koliko mogu.
- Putem internet stranice ‘Zagrljejnost’ sestra i ja smo prijavile Milenkovu
situaciju. Posjetila sam ga i odnijela mu malu pomoć od djevojke koja je
pokrenula tu akciju. Uvjeti u kojima žive su jako teški pa apeliram na sve
ljude koji bi bilo kako mogli pomoći – iscijepati drva, pokloniti stare cipele,
skuhati topli obrok - da to i učine. Njemu vjerojatno treba svašta, ali
ponajviše brige i pažnje. Prvenstveno mislim na moje Dubičane, koji su mu blizu
i mogu priskočiti odmah. A onda i na sve ostale - kaže Lena.
Feniks.info