Selo Donja Vrela imalo je prije rata mješovito pučanstvo, ali su Hrvati
činili 70% stanovništva i smatralo se hrvatskim selom. Poslije 2. svjetskog
rata 1945. godine stanovnici su dobrovoljnim radom izgradili osnovnu školu s
osmogodišnjim programom i društveni dom. Nakon toga Donja Vrela su ušla u sastav
mjesne zajednice Vinska, u kojoj je srpsko stanovništvo bilo većinsko i koja je
imala osnovnu školu s četverogodišnjim programom. Tada je dio škole u Vrelima
srušen, a materijal je iskorišten za dogradnju škole u Vinskoj. Tako je selo
Vinska dobilo osnovnu školu s osmogodišnjim programom, a škola u Donjim Vrelima
ostala je na četverogodišnjem programu. S vremenom je škola u Donjim Vrelima
potpuno zatvorena pa su djeca iz Vrela išla u školu u Vinskoj od prvog do osmog
razreda, uglavnom pješice iako je udaljenost bila četiri do pet kilometara.
Prostor škole i doma od tada su služili stanovnicima za društvene
aktivnosti, zabave i slično. Krajem 70-ih godina pored doma asfaltirano je
igralište za mali nogomet i dovršeno travnato igralište za veliki nogomet, na
kojem je u općinskoj ligi, kao domaćin, igrao nogometni klub Srednja Rijeka iz Donjih Vrela.
U periodu od tri godine, između 1979. i 1981., prostor Doma korišten je
za omladinsku radnu akciju Bosanski Brod. Za tu
prigodu su sva poduzeća iz općine Bosanski Brod sudjelovala u uređenju naselja
za „akcijaše“. Cijeli taj prostor bio je
društveno vlasništvo, kao i sve druge organizacije (radne, sportske i slične) u
cijeloj tadašnjoj državi, jer je po Ustavu sve bilo društveno osim privatne
imovine pojedinca. Međutim, tada je prostor Doma netko uknjižio na Rafineriju
nafte u Bosanskom Brodu. Kako dalekosežna i planirana odluka! Dok su seljani i
radni narod klicali akcijašima, netko je iza njihovih leđa radio svoj posao, tajno
i dugoročno.
Donja Vrela su u prošlom ratu u potpunosti razrušena. Većina kuća
koje su tijekom rata zapaljene kasnije su i minirane u sklopu „obuke“ tzv. srpske
vojske, koja je bila stacionirana u spomenutom domu. Takva količina mržnje i
nerazumijevanja dovela je do toga da se nitko od Hrvata još za stalno nije
vratio u to selo i obnovio kuću iako je od rata prošlo 25 godina. Istina, bilo
je nekoliko pokušaja, ali su neslavno završili, jer se stalno razbijalo i
rušilo ono što se napravi.
Ipak nekolicina mlađih ljudi ustrajno je pokušavala graditi odnose. Često
su dolazili, pravili mala slavlja, proslavljali prvi svibnja, pravili nogometne
turnire i tako svojom prisutnošću i priredbama, u kojima su udjela znali imati
i domaći svih nacija i gosti, bar prigodno održavali selo na životu. Obnovili
su nogometni klub i u periodu od 2004. godine do danas održano je 11 turnira, svake
godine tradicionalno druge nedjelje u sedmom mjesecu, u kojima su sudjelovale i
ekipe iz većinskih srpskih sela. Svaki puta im je Rafinerija nafte davala pisano
odobrenje za korištenje prostora a nadležne institucije osiguranje i slično,
dok su oni zauzvrat igralište uredno održavali.
No, sada je i tomu kraj. Dok se svi stanovnici BiH nadaju da će dočekati
dan kada će oduzeta imovima biti vraćena pravim vlasnicima, oni su ostali bez
te nade, jer je seoski Dom i sav prostor oko njega jednostavno prodan.
Vreljanin ing. Anto Marinić, jedan od glavnih organizatora okupljanja
svoje generacije i mlađih sportaša u Vrelima, ostao je osupnut onim što je
vidio u ponedjeljak 28. ožujka kada je došao obići svoje imanje u Vrelima:
- Kad sam vidio da se Dom, koji je
zbog neodržavanja bio zapušten, obnavlja, bio sam vrlo sretan. Ali, sreća je
trajala do trenutka kad sam saznao da Dom obnavlja privatno poduzeće, koje je na
nekakav način KUPILO taj prostor.
Rafinerija
nafte Bosanski Brod, koja je već dugo u vlasništvu ruske naftne kompanije,
prodala je Dom i sportske terene u Vrelima privatnom poduzetniku, koji sada
obnavlja prostor zgrade da bi u nju uselio nekakvu svoju malu tvrtku za
proizvodnju vode ili nešto slično.
- Postavljam pitanje i tražim
odgovor kako je moguće da netko kupi društveni dom, školu i sportske terene
koje su gradili naši očevi i Hrvati i Srbi? – ogorčen je ing. Marinić. - Gdje
ćemo se mi sada okupljati i je li to konačna poruka nama, bivšim značajno
većinskim stanovnicima Donjih Vrela: „idite konačno i ne vraćajte se, to je
nama dato, za vas ovdje više nema mjesta“, kao što je meni osobno jednom rečeno
dok su brali moje trešnje i bacali gnojivo po kukuruzu koji su posijali na
mojoj zemlji bez mog odobrenja?!
Donjih
Vrela više nema onakvih kakva su bila. Ostala je bila samo škola, dom i
igrališta. Kad nijh netko proda, prodao je doista čitavo selo.
Feniks.info